Društvo hrvatskih književnika bilo je jedan od prvih potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je 17. ožujka 1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova objavljena u časopisu Telegram. Tekst Deklaracije sastavila je tjedan dana ranije u prostorijama Matice hrvatske skupina znanstvenika, književnih i kulturnih radnika (Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko Pavletić), a Upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13. ožujka 1967. prihvatio i razaslao na potpisivanje. Već 15. ožujka Deklaraciju je potpisalo tadašnje Društvo književnika Hrvatske, a ubrzo zatim i druge ustanove.

U nastavku donosimo tekst Deklaracije.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941. do 1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja. Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su federativni savez, sazdan od šest socijalističkih republika, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje.

Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.

Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno–historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi.

Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale su da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti našega društvenog i ekonomskog života. Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog »državnog jezika«, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Usprkos VIII kongresu, IV i V plenumu CK SKJ, koji su u našim danima posebno naglasili važnost socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda pa, prema tome, i njihovih jezika, putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, faktično se i danas provodi nametanje »državnog jezika«, tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja.

Osobito važne inicijative privredne i društvene reforme, oslanjajući se na bitna svojstva našeg samoupravnog socijalističkog društva, obvezuju nas da na području svoga djelovanja – jezika, književnosti, znanosti i kulture uopće – poduzmemo sve potrebno da se u neposrednoj praksi ostvaruje i ostvare sva izložena načela našeg socijalističkog sustava.

Na toj osnovi potpisane hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno:

1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga. U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako:

»Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.« Adekvatnom formulacijom treba osigurati i prava jezika narodnosti u Jugoslaviji.

Dosadašnja ustavna odredba o »srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku« svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.

Potpisane ustanove i organizacije smatraju da u takvim slučajevima hrvatski narod nije zastupan i da je doveden u neravnopravan položaj. Takva se praksa ni u kojem slučaju ne može opravdati inače neosporenom znanstvenom činjenicom da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu.

2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru SRH, Saveznoj skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti da se prilikom pripreme promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu.

Matica hrvatska

Društvo književnika Hrvatske

PEN–klub, Hrvatski centar

Hrvatsko filološko društvo

Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru

Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru

Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Staroslavenski institut u Zagrebu

Društvo književnih prevodilaca Hrvatske

Društvo hrvatskih književnika Podravsko-prigorski ogranak i Općina Novigrad Podravski raspisuju Natječaj za Književnu nagradu „Ivan vitez Trnski“.

Nagrada se dodjeljuje mladim autorima (do 35 godina starosti) s bilogorsko – podravsko – prigorskog područja, za najbolji neobjavljeni rukopis, bez obzira na književni žanr.

1.

a) Nagrada je izdavanje knjige.

b) Primaju se lektorirani rukopisi pisani hrvatskim standardnim jezikom ili kajkavštinom.

c) Dobitnik će biti proglašen na književnoj manifestaciji VI. Dani Ivana viteza Trnskog u svibnju 2016., a knjiga će biti predstavljena javnosti na VII. Danima  Ivana viteza Trnskog, 2017.

2.

a) Prijava treba sadržavati: primjerak rukopisa, biografiju, adresu i e-mail adresu te broj telefona autora.

b) Rukopisi se ne vraćaju.

3.

Prijavu poslati na adresu: Općina Novigrad Podravski, B. Mađera 4/I, 48325 NOVIGRAD PODRAVSKI, s naznakom: za Natječaj „Ivan vitez Trnski“ i na e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

NATJEČAJ JE OTVOREN DO 15. travnja 2016.

Ogranak Matice hrvatske u Križevcima organizira predstavljanje nagrađivane pjesničke zbirke Macbeth na fajruntu Ernesta Fišera.

Osim autora, o knjizi će govoriti dr. sc. Mario Kolar, književni kritičar, a u glazbenom programu nastupaju Ivan Mežnarić, skladatelj i pijanist, i Valentina Geci Koren, sopranistica.

Predstavljanje će se održati u ponedjeljak 22. veljače 2016. u 19 sati u Koncertnoj dvorani Glazbene škole Alberta Štrige u Križevcima, Antuna Gustava Matoša 4.

Ernest Fišer rođen je 1943. u Zagrebu. Na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu završio je 1963. studij likovnih umjetnosti, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je književnost te studij filozofije, a na poslijediplomskom doktorskom studiju Pedagoškog fakulteta u Osijeku (danas Filozofski fakultet) potvrdio je magisterij znanosti. Bio je jedan od pokretača Međimurskog kalendara (1969.) i Kajkavskog kalendara (1970. – 1972.) koji je zbog objave domoljubne pjesme Željka Sabola 'Kad izgovorim tvoje ime - Hrvatska' bio 1972. i sudski zabranjen, a Fišer kao urednik izbačen iz Društva novinara Hrvatske, s višegodišnjim političkim posljedicama.

Kao glavni urednik Fišer je uređivao časopis Kaj (1990. – 1993.), a od 2009. glavni je urednik časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu Kolo. Član je Društva hrvatskih književnika te dugogodišnji član Matice hrvatske i jedan od obnovitelja rada njenih ogranaka u Čakovcu (1989.) i Varaždinu (1990.), a od 1994. je i predsjednik varaždinskog Ogranka Matice hrvatske.Za svoj pjesnički rad Fišer je više puta nagrađivan, a kajkavskom pjesničkom zbirkom Macbeth na fajruntu (Matica hrvatska, Zagreb, 2013.) osvojio je četiri ugledne književne nagrade: Maslinov vijenac (na 24. svehrvatskoj pjesničko-jezičnoj smotri Croatia rediviva: ča-kaj-što) Nagradu Fran Galović, Nagradu Katarina Patačić i Književnu nagradu Dragutin Tadijanović iz Zaklade HAZU, 2015. Dobitnik je i dviju profesionalnih nagrada u novinarstvu – Zlatnog pera i Zlatne kartice (1995.), kao i medalje Milan Grlović (2003.) za iznimne zasluge za HND.
Ernest Fišer odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.), a za svoj značajan književni, kulturološki i novinarsko-publicistički rad nagrađen je 2003. Nagradom grada Varaždina za životno djelo.

Do sada je Fišer objavio ukupno deset samostalnih pjesničkih zbirki, zastupljen je u više antologija suvremenoga hrvatskog pjesništva, pjesme su mu prevedene na više stranih jezika, a neke su i uglazbljene kao šansone ili kao koncertne solo popijevke. Objavio je likovnu studiju Barokni iluzionizam Ivana Rangera, zbirke književnih rasprava i kritika o hrvatskom poslijeratnom kajkavskom pjesništvu Dekantacija kajkaviana (1981.), te likovnu monografiju Slavko Stolnik i glazbenu monografiju Varaždinske barokne večeri.