Kroz dvadesetak kratkih priča Gregur se u svojoj knjizi predstavlja kao vješt pripovjedač i jednako dobar dijagnostičar izazova suvremene zbilje, pogotovo svoje generacije.
Priče su to uglavnom o vječnim studentima, nezaposlenim mladim ljudima na pragu ozbiljnih godina, obiteljskim ljudima u dugovima, prevarenim radnicima, kladioničarima, kamatarima, šankerima i sličnim autsajderima koji su u potrazi prije svega za smislom i puninom života koju nikako ne mogu pronaći u ispraznosti suvremenog svijeta.
Ispričane kroz prvo ili treće lice priče su pisane neutralnim tonom koji čitatelju ostavlja izbor hoće li se naslađivati nad likovima ili će s njima suosjećati. Ravnodušan, zasigurno, neće ostati. U tom smislu, možemo reći da u ovim pričama pronalazimo neusiljeno prikazivanje svakodnevnih malih nepravdi i paradoksa suvremenog čovjeka, bez inzistiranja na isforsiranim poantama ili eksplicitnoj kritici društvenog ili političkog konteksta koji je to, kako impliciraju priče i kao što tvrde neki likovi, itekako zaslužio. No, Greguru je prije svega stalo do priče, a ne razračunavanja s ovim ili onim instancama.
Takve su Gregurove priče. Pomalo provokativne, nerijetko temeljene na dosjetki ili anegdoti, ponegdje i složenijoj problematici, ali svakako u opsegu tzv. malih životnih nevažnosti, paradoksa i apsurdnosti, štoviše tragikomičnosti. U svakom slučaju vođene vještom pripovjedačevom rukom, koja čitatelju ne dozvoljava pad interesa i poziva ga da se uključi u svijet priče i oblikuje vlastito mišljenje.
(Mario Kolar: Živjeti se mora..., Kolo, 23 (2013), br. 5, str. 255-258.)