Maja GjerekMaja Gjerek rođena je 1961. u Koprivnici.Diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je Društva hrvatskih književnika (DHK) od 1985. godine, a Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) od 1990. godine. Bila je dopredsjednica Društva hrvatskih književnika.

Bibliografija:
Autorica je dvadeset i sedam knjiga, od čega, jedanaest zbirki pjesama, devet romana i sedam knjiga priča. Od toga je s majkom (Anica Gjerek) objavila osam knjiga, sedam za djecu, a roman "Bijeli dimnjačar" nagrađen je 1999. godine u Italiji Zlatnom medaljom za književnost, međunarodnom nagradom zemalja Alpe-Jadran. Na međunarodnom festivalu poezije "Slavenski zagrljaj", održanom u bugarskom gradu Varni u svibnju 2007. godine, dobila je prvu nagradu, diplomu i medalju "Srebrno leteće pero", kao prva književnica iz Hrvatske te je ujedno postala i jedan od osnivača i prvih članova međunarodne Akademije za slavensku književnost i umjetnost, sa sjedištem u Varni, Bugarska, iste godine. Piše scenarije, eseje, scenska djela i književne prikaze. Objavljuje u književnim časopisima, na radiju i televiziji, a brojni su joj tekstovi uglazbljeni. Odlikovana je za književni rad odličjem Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Gradsko vijeće Grada Koprivnice 2006. godine dodijelilo joj je Medalju Grada Koprivnice za osobiti doprinos na području književnosti i kulturnoj promidbži Grada Koprivnice. Djela su joj prevedena na više jezika i uvrštena u domaće i strane antologije poezije i proze. Zastupljena je u čitankama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i lektirnim izborima za osnovne i srednje škole. Romani "Agora", "Zavjetna ruža" i "Radiovizija" dramatizirani su i izvedeni u sklopu Dramskog programa Hrvatskog radija uz više repriza. Kao profesionalna književnica, samostalna umjetnica, živi i stvara u Koprivnici. U dva navrata je bila predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Koprivnici. Maja Gjerek dobitnica je nagrade »Zvonimir Golob« 2008. za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu, te međunarodne nagrade u Varni(Bugarska) za najljepšu ljubavnu pjesmu, na festivalu "Slavenski zagrljaj" 2008.godine.2009. godine kao dio nagrade, "Srebrno leteće pero", objavljena joj je u Bugarskoj zbirka pjesama "Kristalna ruža". Kao suurednica u "Maloj knjižnici DHK", potpisana je na više od stotinu knjiga, a pjesme i tekstovi prevođeni su joj na engleski, talijanski, španjolski, poljski, ruski, rumunjski, francuski, katalonski, makedonski, mađarski, bugarski i druge svjetske jezike. Od 2010. bavi se publicistikom u području kulture te pisanjem tekstova namijenjenih uglazbljivanju.

Izbor pjesama:

NASMIJANO LJETO
Rekao si,
Da mi izmamiš osmijeh,
U rascvalom vrtu, kraj lijepe palme:
„Izgledaš kao Marilyn Monroe"
A ja dodala:
„Nakon ekshumacije"

Žena koja je zastala
Iza tvojih leđa,
Da ne pokvari snimak,
S djetetom u naručju,
Tiho se, od srca nasmijala,

Kao i galeb
Što je uletio u kadar,
Sličan ukrasu s mog prstena,

Kao i plavokoso more,
Milijardama slanih usana
I akvamarin neba u tvojim zjenama

Pa sam se i ja nasmijala

SKRIVENI SUPERHEROJI
Oni s pažnjom
Obrađuju svoje vrtove
I čude se stvarnosti
I osjećaju zaboravljeni,
Čak i od poezije

U bljeskovima
Televizijskih ekrana,
U gužvama,
Na tržnici,
U knjižnicama,

Poput molitve
Ponavljaju u sebi
Zadnji zapisani stih,

Dok na glas šute,
Kao i drugi,
O svakodnevnim dramama,
Skriveni i naoko tužni,

U knjigama,

Lete,
Bez maske,
I bez plašta,
U svojim
Najboljim pjesmama.

 

Naše oči
Ponekad je dolazila
S titrajima svjetla,
Na rubu neke kuće,
Ili mora,
Iznenada,
Uskrsnula bi
U pogledu
Samo ponekad,
Pretvorila bi se u
Riječ,
Koja vidi,
Dan u noći,
Vječno u prolaznom,
Dragulj u kori ugljena.
Zapisana,
Postajala je zrcalo
Za bezbroj ponavljanja,
Kao besmrtni trenutak
Na fotografiji vremena.
S tobom postala je
Nebo,
Koje me slijedi posvuda
I sada je zauvijek
Budna.
Sve je poezija,
Odkad gledam svijet
Našim očima.
 
Radio priča
Zvuk koji opisuje
Koncentrične krugove,
Od mjesta A,
do udaljenih sazvježđa
Skrivenih prijemnika,
Prolazi tišinom
Soba i dvorišta,
Kroz crkvene zvonike
I obasjana igrališta,
Dotiče membrane
Večeri i svitanja.
Na ulici,
Izvire i šumi,
Vodopadno,
Prelijeva se ritmom
Kroz staklena krila
Odškrinutih prozora,
Kao utihle ptice
Koje su opet
Počele pjevati,
Jer znaju
Da crvene kiše
Mjesecima neće padati,
A jedna će ruža
U bljesku
Nadrasti svoje lišće,
Bjelinom zaslijepiti
Trnoviti zeleni križ.
Netko pjeva
U središtu svijeta,
Radio diše glazbu.
Tako je uvijek
I s Bogom
I s ljubavlju,
Čuješ,
Iako ne vidiš
Iznutra,
Tvoj glas
Obavija srce
I meni,
I usnulom gradu.
                                                      
 
Za jedan više
U nekom
Filmu,
Kog sam
Upravo izmislila,
No sve
Kao da se
Već zbilo,
Muškarac
Je rekao
„Volim te,
Najviše.“
A žena
Odgovorila
„A ja tebe,
Za jedan
Više,“
I pokazala
Rukom
Na svoje
Krilo.
                                                    
Šuma jezika
U korjenu svega,
Našla sam
Ono
Što cvjeta
Pod tvojim
Kapcima,
Ona
Okreće
Pješčani sat.
U bešumnosti
Misli
Glas,
Kojim pišeš
Moje pjesme,
Jednu
Po
Jednu,
U trenutku
U kom sve sjemenke
Tišine,
Odjednom,
Postaju novo drveće
U šumi
Našeg
Još neotkrivenog
Jezika.
 
Sveto zelenilo
U zelenom pupoljku
Živi priča
O slatkoj
Biljnoj krvi,
Koja struji,
Oduvijek i zauvijek,
Od korijena do lišća
I mirisa
U kom žive zagrljeni
Budućnost i sjećanja.
Kad je probudimo,
Lagano udišući
Trenutak,
Po trenutak,
Vrijeme zacjeljuje.
Kroz sumaglicu smijeha,
Odrazi klize iz zrcala.
 
Plava vatra
Nema mora,
Bez tebe,
Negdje šumi
Neko plavetnilo,
Ispod slova
Lebdećih galebova,
S iglama sunca
U vodenoj kosi.
No, samo
Na trgu,
Na kom vjetar
Raspršuje
Zrnca tvog mirisa,
Od palmi, do kamena,
More počinje,
Postaje plava vatra.
Otvara se,
Orguljama maestrala,
Modra katedrala,
U kojoj sve ribe
I koralji,
Mičući usnama,
Mole isto:
Da prolazeći rivom
Uroniš,
Makar na čas
Ruku
I pomiluješ
More,
Iznutra,
Kao Riječ,
Otvoriš prva
I posljednja vrata.
 
Oko zrcala
Taj prozor,
Gleda u nas,
Bez treptaja,
A mi,
Kroz njega,
Dotičemo
Oko,
Koje nas,
Iz nas,
Gleda.
Dijete,
Skriveno u košari
Od rebra,
U staklenoj knjizi,
Promatra
Svoja zaboravljena lica,
Kaligrafska slova,
U rečenici
Na zrcalu:
Svaki odraz
Bešumna je
Polovica.“
 
Plavi osmijeh
Kad prolaziš,
Pale sa svjetiljke
U predmetima
I ljudima,
Nad gradom
Vjetar sastavlja
Ružu
Od zvijezda
I oblaka
I samo onaj
Tko ugleda
Plavi osmijeh
Pod tvojim
Vjeđama,
Zna:
Sve se to zbiva
Zaključano tišinom,
Iza tankog
Ruba naočala,
Da bi
Ljubav
Mogla mirno
Prošetati kroz
Grad
I dotaknuti
Neiskazivo
Srce mjesta
I vremena.
                                          
Umjetnost nježnosti        
 
(Živa skulptura)
Prostor
Između naših
Tijela,
Kad nam se
Dotiču
Ramena,
Stvara
Savršen oblik
Ljubavi.
 
(Portret poljupca)
To nije
Madež,
Na mom
Licu,
To je trag
Tvog prvog
Poljupca,
Koji ga je
Čekao
S druge strane
Vremena.
 
(Najdraža glazba)
Tvoj
Šapat,
Koji kroz
Mrak,
Poput krila,
Nalazi
Najmekši
Put,
Od tvoje usne,
Do mog uha,
U ritmu
Dvostrukog srca.
 
(Neiskazivo)
Dok dišeš,
U snu,
Znam
Da je
Stvarnost
Samo
Tvoj san,
U kom te
Čekam,
Dok spavaš.    
 
Zimska jesen
Na taj dan,
Možda je kišilo
U Africi
I žetva se
Daleka neka spremala,
Rijeke izgovarale
Ime,
Plavim i zelenim
Usnama,,
I otoci na suncu
Zapalili baklje,
A na sjeveru,
Snijeg, s tiha,
Kao blagoslov pao,
Na tišinu
Nad slovima pjesme,
Jer, na dan
Kad si se rodio,
I ja sam se rodila,
Za tebe,
Prvorođeni,
U dvanaestu
Zimsku jesen.
 
Boje mjeseca
I grad je tih,
Kada mrak navuče
Koprene,
I samo kraj
Zvuči tiše,
Ima zidove,
A mjesec je
Boje srca,
Boje nestvarne,
Jer naša je
Ljubav
Noći dala
Svjetove.
Crn mjesec nestaje,
U bijelom svjetlu
Topi se,
Pod noćnim
Vjeđama,
Plavi odjek svemira,
Taj mjesec je
Samo misao
Što nestaje,
I stari trik,
Zarobljen na usni
Istine,
A sad je mir
Opet puni tihe
Prostore
I zvijezde snu
Otvaraju
Svoje prozore
I noć je
Nevažna,
Jer naše nebo zna,
Da sunce rasipa
Sve boje mjeseca.
                                                    
Bijeli štapići
Taj dim,
Stisnut među usnicama,
Crta grafike u zraku,
Pleše menuete dimnih signala,
Vrelina zrelih listova
Struji među nama,
Riječi dima
Izgaraju
Poruke u disanju,
Oblikuju gibljive
Strofe
Pjesme o životu,
Prolazna čipka
Uokviruje nam lica
U trenutak bez kraja,
Jer, postoji
Tajna,
Koja nije
Ni lelujavost dima,
Ni toplina sipkog pepela,
Ni opojnost nikotina,
Ni slatka smola u plućima,
Već tihi, trajni žar,
„Pušaći umiru mlađi“,
Jer se u njima
Igraju djeca,
S bijelim štapićima,
Privremenog raja.            
                                
Prvi snijeg
Kao brašno
S ruku
Moje bake,
Jednog Božića
U Koprivnici,
I sasvim
Izvan svijeta,
Padao je
Prvi snijeg,
Slova u pahuljama
Pisala su
O nama,
Oko šuštave tišine,
Ovio se prosinac,
Kao bijeli pepeo
Izgorjelog tisućljeća,
Od neba do zemlje,
Padao je snijeg,
Od zemlje do neba,
Letio je snijeg,
U paperju svjetla,
Još uvijek lebdi,
U crtovlju
Novih konfeta,
Svih godišnjih doba,
Kao rublje
Jedinorođenog,
Bjelina se ne otapa.