Anica Gjerek rođena je 1935. godine u Koprivnici. Magistrica je ekonomskih znanosti. Objavila je romane „Svjetlosni dar tišine" i „Kristalni šapat", te zbirke pjesama „Molitvena ruža" i «Račun srca». Sa svojom kćerkom Majom Gjerek objavila je zbirku pripovijedaka „Nove krilate bajke", roman „Srce sfinge", zbirku novela „Zvjezdana košulja", roman za djecu „Bijeli Dimnjačar", koji je nagrađen 1999. g. u Italiji međunarodnom nagradom zemalja Alpe-Jadran zlatnom medaljom za književnost, te zbirku bajki „Ljubičasta kruna", kazališnu predstave „San o Žar-ptici" i „Bijeli Dimnjačar".

Također su objavile dvije slikovnice za djecu. Objavljivala je u mnogim časopisima, zastupljena je u lektirnom izboru za osnovne škole, u čitankama i antologijama bajki.

Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske Ogranak Koprivnica. Živi i stvara u Koprivnici.

Izbor:
RAČUN SRCA

Jutros su zlatna zrna sunca
Rasuta po cvjetovima,
Kao da mi anđeo šapće u glavi –
Neka ucrtam u sjećanje
Nasmiješena lišca tratinčica u travi.

Jer ništa, ni najsićušniji dijamant,
Ni gram čistoga zlata,
Nećemo ponijeti sa sobom,
Ništa teže od uspomena,
Do nebeskih, zlatnih vrata.

Bez svega se tamo ide,
Osim onog što u zavežljaj srca stane,
I u bijelu jabuku memorije
Koja se u duši njiše,
Te nasrtajima svijeta odolijeva,
Čuvajući sve naše dane.

Po sjećanjima, bit će nam i suđeno,
Onoga dana kad će se odmotavati račun,
Na kome je točno ispisana priča cijela –
Zbroj i odbitak naših dobrih, i loših djela.

Vrijeme je u nama zgusnuto,
Sprešano poput cvjetova svih naših
Zlatnih ljeta i bijelih zima,
Koje će vječnost jednom otvoriti
Svojim kristalnim, nježnim prstima.

Jer svako biće u sebi iskreno zna
Račun svoga srca,
Koliko svjetlucavih trenutaka treba,
Naspram onih tamnih,
I hoće li njihov sjaj biti dostatan
Da obasja naš put do neba.....

DAROVANA PODRAVINA

Kada Bog dijelio je rodnu grudu,
Rekao je: « Podravinu lijepu
U naslijeđe ću vam dati,
Marljivi ste, kao djeca blagi,
Dragi moji, sjeverni Hrvati.»

I otad u srcima našim
Ljubav za te kao Drava drevna teče,
Lijepa si nam u haljini od smaragda,
Okićena dok si zlatom zrelog žita,
I kad vjetar kosom Bilogore šeće.

Rađajuć se na toj sretnoj grudi,
Darovi nam s neba duhovnosti stižu,
Slikari se, stoga pisci, i poete,
Kao ruže van vremena, u djelima svojim,
Prema nebu i u vječnost dižu.

V JESENJEM DANU, NA SPOMEN FRANU

Kak negda, zdavnja i ti,
Dok dojde zlatna jesen,
A grozdje i kostanj zri,
Razmilimo se po bregima
Kak pčele po cveču, si.

V kratkom živlenju svojem
Tak puno si lepote v pesmama ostavil,
Zato zanavek te bu grozd i kostanj
V Podravini dragoj, z nami, slavil.

I kak god da je nam
Dok smo na breg došli videti
Što god nosi v duši poeziju
V goricaj se navek na tebe seti.

I znova smo se tu vezda zišli,
V Širovicaj pri tvoji kleti,
Na spomen tebi i Domovini
Koja v dušama našim,
Kak lampaš zlati sveti.

AKROSTIH SRCA

Kad si mi donosio
Poljske cvjetove
I punio ladice
Radnog stola
Zlaćanim mirisom grožđa
I rosnim jabukama

I probudio me
Iz ravnodušnog sna,
Kad si me,
Kap po kap
Toplim riječima
Umivao,

Da zemaljsku kuglu
I pol, proputovao si
Hodajući, za mojim
Koracima,
Kad si govorio,
I da ćeš uz mene
Uvijek biti –
Šaptao pogledom,
Znati te, bila je divota.

Tako davno,
A još jučer, kad
Postao si, neprimjetno
Jedan od najljepših
Stihova,
Akrostih
U knjizi mog života.